Ljudska misao

Molite, molite, molite

Poruka koju nam Gospa šalje već toliko godina u Međugorju: molite! Zaista, molitva je naše najjače oružje: razgovaramo s Bogom i tražimo Njegovu pomoć. A Njemu je sve, ali apsolutno sve moguće. Što je jače od toga? Ništa! Ništa.. I što nas još, osim vlastite sumnje, priječi da se molimo? Jer onaj tko moli s vjerom, bit će uslišan. Priječi nas ovaj svijet.. Priječi nas naše pokoravanje svijetu. Želimo biti prihvaćeni, voljeni, a do toga dolazimo ponašajući se kao drugi, jer ako drugi tako rade, mora biti dobro. Trudimo se voditi što bolji život, biti dobri sa svima, biti kao drugi. Gubimo se u toj bezličnoj masi. Gubimo prave vrijednosti i prihvaćamo one svjetovne. I u to ulažemo svu svoju snagu, a ne ulažemo je u ono što je bitno: u odnos s Bogom. Ne trudimo se oko toga odnosa jer..Bog može čekati! Bitan je ovaj prolazni život. Da, prolazan je. I tako nesiguran. Bog nas može pozvati u bilo kojem trenutku, u bilo kojoj dobi. Dali ćemo biti spremni za taj susret? Gdje će tada biti ono vrijeme rezervirano za obraćenje? Ono vrijeme kada smo namjeravali Bogu reći: Sljedeći! Jer smo Ga smjestili u čekaonicu.
Treba moliti! Treba svoje vrijeme poklanjati Bogu jer ga je On jedini uistinu dostojan. Ova vremena su teška. Svijet je postao materijalistička hrpa na kojoj su ljudi nabacani poput leševa. Leš..tijelo bez duše..čovjek današnjice.. Stvarno, kad čovjek život gradi na fizičkim temeljima umjesto na duhovnim, kad otupi svoju savjest za moral, zapostavi svoju dušu, on se pretvara u leš.
Vremena su teška, a čini se da ide na gore.. Jedini spas nam je molitva. Jedino nam On može dati snage izdržati nadolazeće nedaće.
I, umjesto da se žalimo i jadikujemo, molimo! I umjesto da prigovaramo kako su svećenici ovakvi i onakvi (kao da smo mi bez grijeha), molimo za njih! I umjesto da okrivljujemo Boga za sve loše u životu, probajmo Ga uključiti u isti, naravno, molitvom.
Život je toliko lakši uz molitvu! Molitva ozdravlja, spašava i zbližava čovjeka s Bogom. Molitva je naša karta za Nebesa. Zato molimo! Nemamo što izgubiti..dapače.

Presveto Srce Isusovo

'..Moje Božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti..'


Isus se ukazao svojoj službenici Margareti Mariji Alacoque i objavio joj pobožnost svome Presvetom Srcu. Izrazio je i želju da se na svaki prvi petak kroz devet mjeseci ispovijeđeni pričestimo kao zadovoljštinu za sve uvrede koje Mu se nanose u Presvetom Sakramentu.
Spasitelj je objavio Margareti Mariji mnoga obećanja za štovatelje svoga Presvetog Srca. Ta su obećanja sabrana u ovih dvanaest:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijeti ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grešnici će u mom Srcu naći izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mom Srcu i neće se iz njega nikada izbrisati.
12. Svima koji će se pričestiti na prvi petak kroz devet mjeseci uzastopce obećajem milost pokore na samrti. Oni neće umrijeti u nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjem času.

Posvetna molitva svete Margarete Marije Alacoque Presvetom Srcu Isusovu
JA DARUJEM I POSVEĆUJEM PRESVETOM SRCU GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA SVOJU OSOBU I ŽIVOT, SVOJA DJELA, MUKE I PATNJE, DA OD SADA SVIM SVOJIM BIĆEM SAMO NJEGA LJUBIM, ŠTUJEM I SLAVIM. OVO JE ČVRSTA MOJA VOLJA DA BUDEM SVA NJEGOVA I DA SVE ČINIM NJEMU ZA LJUBAV, ODRIČUĆI SE CIJELIM SRCEM SVEGA ŠTO BI NJEMU MOGLO BITI MRSKO.
TEBE, DAKLE, PRESVETO SRCE, ODABIREM ZA JEDINI PREDMET SVOJE LJUBAVI, ZA ZAŠTITNIKA SVOGA ŽIVOTA, ZA OSIGURANJE SVOGA SPASENJA, ZA LIJEK PROTIV SVOJE SLABOSTI I NESTALNOSTI, ZA NAKNADNIKA SVIH POGREŠAKA SVOGA ŽIVOTA I ZA SVOJE SIGURNO UTOČIŠTE NA ČASU SMRTI.
O, PREDOBRO SRCE, TI BUDI MOJE OPRAVDANJE PRED BOGOM, SVOJIM OCEM, I ODVRATI OD MENE ZASLUŽENE UDARCE NJEGOVE SRDŽBE. O SRCE PUNO LJUBAVI, U TEBE STAVLJAM SVOJE UFANJE, JER SE BOJIM SVEGA OD SVOJE ZLOĆE I SLABOSTI, A NADAM SE SVEMU OD TVOJE DOBROTE.
UNIŠTI, DAKLE, U MENI SVE ŠTO BI MOGLO BITI NEUGODNO I PROTIVNO. NEKA SE TVOJA ČISTA LJUBAV TAKO UTISNE U MOJE SRCE, DA NIKADA NE ZABORAVIM NA TE I DA SE NIKADA NE ODIJELIM OD TEBE. ZAKLINJEM TE TVOJOM NEIZMJERNOM DOBROTOM, DAJ DA MOJE IME BUDE U TEBI UPISANO, JER JA HOĆU, DA MOJA SREĆA I SLAVA BUDE U TOM DA ŽIVIM I UMREM KAO TVOJ ROB. AMEN.

...Za Danijela...

Palim svijeću za dušu tvoju,
Da gori kao što život tvoj je
Gorio unatoč svakoj muci
Sjajeći nijansom najljepše boje..

Palim svijeću za dušu tvoju,
Ali taj plamen dostojan nije
Da prikaže snagu, ljubav, ljepotu
Kojom duša tvoja dušu obavije..

Palim svijeću i gledam u nju,
Al' spoznaja teško dopire do mene:
Da cvijet je što imenom tvojim se zove
Na svijetu morao ovom da uvene..

Svijeća gori, a suza klizi,
Izdaje bol što gorko je gutam,
Al' unatoč boli srce je svjesno
Da ti si sad cvijet najljepšeg vrta..


...Počivaj u miru Božjem...

Konačni povratak Stvoritelju

Sinoć je poginuo Danijel, moj bratić u drugom koljenu.. Imao je samo dvadeset godina.. Ako se netko želi pomoliti za njega bila bih mu jako zahvalna..

Tvoje oči bile su odsjaj najljepših riječi i najtoplijih želja.. Tvoja se duša vratila Stvoritelju..

Pokoj vječni daruj mu Gospodine.. Svjetlost vječna neka svijetli njegovoj duši.. Neka počiva u miru.. Amen.

Povratak Stvoritelju

Dođoh na ovaj svijet
Što za me nije znao
Na koji Ti me s ruke stavi
K'o Svoje janje malo..

I gledah život s čežnjom
S naivnom radošću
Živjeh dan za danom
Poigravah se mladošću..

A onda radost postade
Tuga koja razara
Što bješe suza radosti
Posta suza poraza..

Ne vidjeh više sunce
Ni ljepotu Tvoju
Vidjeh samo tamu
I samoću svoju..

Izgubih se u vrtlogu
Tmurnog svijeta ovog
Ne prestadoh se vrtiti
Ne imadoh povod..

I ugledah Je tada
U svoj Njenoj ljepoti
Ništa više nije trebalo
Da predam se Dobroti..

Tad' sunce opet zasja
I ljepota Tvoja
Postade mi jasnija
Neg' sva postojanost moja..

I umrijeh nakon toga
Al' za divnu svrhu:
Da rodim se sva Tvoja
U srcu, duši, duhu..

Otvorite se Božjoj ljubavi

Na današnji dan prije osam godina Gospa je u Međugorju poslala ovu poruku svijetu:

"DRAGA DJECO!
NE ZABORAVITE, DA STE OVDJE NA ZEMLJI NA PUTU PREMA VJEČNOSTI I DA JE VAŠ DOM NA NEBESIMA. ZATO, DJEČICE, BUDITE OTVORENI BOŽJOJ LJUBAVI I OSTAVITE SEBIČNOST I GRIJEH. NEKA VAŠA RADOST BUDE SAMO U OTKRIVANJU BOGA U SVAKODNEVNOJ MOLITVI. ZATO, ISKORISTITE OVO VRIJEME I MOLITE, MOLITE, MOLITE, A BOG VAM JE BLIZU U MOLITVI I PREKO MOLITVE.
HVALA VAM ŠTO STE SE ODAZVALI MOME POZIVU!"
25. srpnja 2000.

Evo kako blagopokojni fra Slavko Barbarić nadahnuto komentira poruku:

'Na pitanje: Tko je to čovjek i koji je smisao ljudskog postojanja, mnogo je odgovora. Odgovori su vrlo različiti, iako je istina da se pred svakim čovjekom koji daje odgovor na ovo pitanje nalazi potpuno istovjetan čovjek sa svim što on u sebi jest. Svi se ipak odgovori mogu svesti na dva različita stajališta. Jedni pokušavaju davati odgovore promatrajući čovjeka bez Boga, a drugi prihvaćajući čovjeka kao najsavršenije Božje stvorenje. Stoga je za one koji pokušavaju davati odgovore o čovjeku bez Boga, čovjek slučajni prolaznik ovom zemljom koji ne zna ni odakle dolazi ni kamo ide. Takav čovjek-slučaj ostaje na koncu kao onaj koji je bačen u svemir i kao izgubljeni meteor luta svemirom dok se ne razbije o neprobojne zidove smrti i uništenja.

Ali za nas kršćane svaki je čovjek, to jest svatko od nas, Božje ljubljeno dijete. Bog nas je iz ljubavi stvorio na svoju sliku i obdario smrtnim tijelom i besmrtnim duhom. Svaki čovjek je začet najprije u ljubavi Božjoj, a tek onda u majčinoj utrobi, da nakon prolaska ovom zemljom stigne u vječnu domovinu vječne ljubavi i mira. I dok oni koji prihvaćaju čovjeka bez Boga osuđuju život i sve u životu na besmisao, dotle mi kršćani vjerujemo u smisao svakoga života i svega što se događa, uključujući svaki problem i poteškoću, bolest i konačno smrt kao svršetak zemaljskoga puta i početak novoga, vječnoga života. Činjenica je da nitko od nas prije začeća u majčinoj utrobi nije mogao izabrati ni vrijeme, ni prostor, ni naciju, ni vjeru, ni oca, ni majku, ni darove s kojima želi proći ovim životom. Pojavili smo se jednoga dana u određenoj situaciji na ovome zemaljskom putu. Iako smo stigli tako bez ikakvih naših odluka i uvjeta, darovana nam je mogućnost da donosimo i osobne odluke a time snosimo odgovornost za ono što i kako živimo. Zato nalazimo toliko puta u Sv. pismu ono na što nas Marija poziva u poruci: Da ne zaboravimo da je naš put na zemlji put prema vječnoj domovini. Dakle, odluka što ćemo činiti i izbor kojim ćemo putem krenuti zavisi od nas. Naše iskustvo nam potvrđuje da postoje dva puta: Put dobra i put zla, odluka za dobro i odluka za zlo. Čovjek je obdaren slobodom i razumom, te stoga može odlučivati i snositi odgovornost za svoje odluke. Da bi se donositi odluke koje će voditi čovjeka putem do vječnosti nije dovoljno imati slobodu i vidjeti posljedice svojega ponašanja, nego je potrebna i ljubav.

Svi su ljudi svjesniji slobode i svojih prava danas možda više nego ikada, pa i zbog demokratskih sistema i slobode izražavanja koja je zajamčena svakom čovjeku. Ali odgovornost se ne naglašava mnogo niti su je ljudi često spremni prihvatiti. Kad nema u srcu ljubavi, neće biti ni svijesti o odgovornosti, a sloboda će se zlorabiti jer je tada sve dozvoljeno. A već je sv. Pavao upozorio: "Dakako, vi ste, braćo, k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugome...!" (Gal, 5, 13).

Čovjek u slobodi bez ljubavi i odgovornosti lako biva zaveden svojom sebičnošću i željom za brzim i lakim životnim rješenjima i trkom za uživanjem, i tako okreće leđa Bogu i zaustavlja se na putu prema vječnoj domovini.
Upravo stoga susrećemo sve više idolopoklonika, praznovjernika, ljudi bez smisla za život, vjernost, ljubav, žrtvu, bez radosti i mira, što ih opet vodi u ovisnost o samima sebi, drugim ljudima. materijalnim stvarima, alkoholu, drogi i drugim zlima koja ih na koncu čine robovima.I što se više govori o slobodi, to je više zarobljenih pojedinaca. Što se više govori o zajedništvu, to je više osamljenih, zapuštenih, odbačenih. Što se više naglašava dostojanstvo čovjeka, to je više odluka protiv nerođenoga čovjeka. Tako jedni, služeći se svojom slobodom, izglasavaju ubijanje nerođenih, bolesnih, starih. Čovjek postaje pojedinac kojemu se vrijednost mjeri brojkama ili materijelnim dobrima.

Marija nam pruža odgovor: Otvorite se Božjoj ljubavi i ostavite sebičnost i grijeh. To su uvjeti da naš prolazak ovom zemljom bude na slavu Božju i za dobro svakoga čovjeka. Ako se pitamo kako se može otvoriti ljubavi Božjoj i ostati slobodan, onda treba ponoviti njezin poziv: Moliti i postiti. Molitvom i postom čovjek se oslobađa svih zabluda i prepreka, otkriva sve zamke grijeha i zla i ostaje hodočasnik na putu prema vječnoj domovini. Za ovu duboku hodočasničku svijest važna je sv. ispovijed kao susret s Bogom koji praštajući oslobađa čovjeka, podiže ga i vraća na pravi put. Dakle čovjek nije prepušten sam sebi, samo treba prihvatiti Boga koji je postao hodočasnik u Isusu Kristu jer mu je ime Emanuel - Bog s nama. U euharistiji je on nazočan - pravi Bog i pravi čovjek, koji je nama postao sličan u svemu osim u grijehu. Njemu je stalo do svakog čovjeka i ne želi da ijedan zaluta ili se izgubi. Ako se to dogodi, on ga traži i nalazi i kao dobri pastir noseći izgubljenu ovcu na svojim ramenima radostan je vraća u zajedništvo s Ocem i s ljudima (usp. Mt 18, 12 sl.) Tako se ponaša sa svakim od nas i Marija, Majka Emanuelova. Njezina ukazanja i njezina nazočnost i nemaju drugog razloga ni drugog cilja, osim da nas u ime svoga Sina njegovim riječima poziva, uči i opominje te svojim zagovorom pomaže da se vraćamo na pravi put i ne zaboravimo svoj cilj. Prema riječima pape Ivana Pavla II. u enciklici "Majka Otkupiteljeva" (1987.), i Marija je hodočasnica u ovo vrijeme, te hodočasti s Crkvom hodočasnicom. Mi ne smijemo zaboraviti, da je ona u ovo vrijeme svojih ukazanja mnogim vjernicima pomogla da se obrate i prihvate put njezina Sina i moramo biti zahvalni.

Da bismo na našem zemaljskom putu mogli biti potpuno sigurni uza sve nesigurnosti, slabosti, unatoč svojih grijeha i grijeha drugih ljudi i zavođenja svijeta, Marija nas poziva da naša radost bude u svakodnevnom otkrivanju Boga po molitvi. Dakle, tko ima radosno iskustvo Božje nazočnosti, a time i njegove ljubavi, on će ga svakodnevo sve više tražiti. Ljubav ima u sebi nešto što bismo mogli nazvati proturječnim. Kad nekoga ljubimo uvijek nam je blizu. Pa, ako fizička nazočnost i nije moguća, blizu smo ljubljenoj osobi, jer na nju mislimo, jer smo s njom svojim osjećajima. Ali isto tako se uvijek osjećamo daleko od ljubljene osobe i stoga je sve više tražimo i što je više nalazimo, osjećamo se daleko. Ova napetost, koja po ljubavi nastaje između dvije ljubljene osobe, je ona snaga koja će nas zadržati na putu s ljubljenom osobom i do ljubljene osobe. Ta ista napetost se mora osjećati i doživljavati između naše duše i Boga. Tako će nas snaga čežnje za sve većom blizinom Božjoj ljubavi sačuvati od opasnosti koje na nas vrebaju. Sv. Pavao govori o sličnom iskustvu kad govori o svojim nastojanjima da postigne uskrsnuće od mrtvih: "Ne kažem da sam to već postigao ili da sam već postao savršen. Naprtiv, ja i dalje kušam kako bih to dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus." Kako može sv. Pavao pokušavati "dohvatiti", kad kaže da ga je "Krist Isus dohvatio"? Odgovor je upravo u ljubavi Kristovoj za kojom Pavao neumorno trči da je dohvati, dok je u isto vrijeme nosi u svojemu srcu i od koje mu srce izgara.

Marija poruku kojom je započela dvadesetu godinu svoje nazočnosti završava trostrukim pozivom na molitvu. Molitva je susret s Bogom i omogućuje svakodnevno iskustvo Božje ljubavi koje će nas potaknuti i osposobiti da Boga radosno otkrivamo svaki dan. Stoga neka naša odluka bude: Moliti, moliti, moliti, a Bog koji je vjeran objavit će našemu srcu svoje ljubav, koja će nas osposobiti da na svom zemaljskom putu ustrajemo u dobru, mudro se služimo darom slobode i jednom nakon prelaska s ovoga svijeta budemo pribrojeni svim svetima i s njima slavimo Božju neizmjernu ljubav koja je za svakoga od nas pripremila vječni stan.'
fra Slavko Barbarić

PTSP- zlo našega naroda

Evo, još jedno ljeto, još jedna žrtva rata. Čovjek bi pomislio da su s prestankom rata prestale i ljudske žrtve, no istina je, nažalost, daleko od toga. To veliko zlo, taj rat koji se vodio u našoj domovini, ostavio je nekakav rak u ljudima. Rak koji ih potiče na zlo rata- na ubijanje. Češće na samoubojstvo. No, nije li to jednako zlo?
Taj rak se skriva u čovjeku pod imenom svima nama znanom- PTSP.
'Temeljna je osobina poremećaja nastajanje karakterističnih simptoma koji slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo. Stresni čimbenik treba biti takve prirode da bi ga svaka osoba doživjela kao osobito teškog i obično je praćen strahom, užasom i osjećajem bespomoćnosti. Najčešće je posrijedi izravna prijetnja nečijem životu ili fizičkom integritetu, neposredna prijetnja članovima uže obitelji, iznenadno razaranje nečijeg doma ili zajednice, prisustvovanje teškom ozljeđivanju, smrti ili zlostavljanju druge osobe. Traumu osoba može doživjeti pojedinačno ili u skupini. Stresovi mogu biti prirodnog podrijetla, mogu se javiti kao slučajna nesreća, a mogu biti i uzrokovani ljudskom rukom. Poremećaj je gotovo u pravilu znatno teži i dugotrajniji kada je kreiran ljudskom namjerom.' dr.med., spec.psih. MLADEN HAUPERT
Jučer sam pročitala naslov u novinama: " Izbo nevjenčanu ženu nožem u leđa i ubio je". Uspostavilo se da se to desilo na mojem bivšem kvartu gdje se odnedavno svakog ljeta ubije neki branitelj obolio od PTSP-a. Taj čovjek, koji je ubio djevojku, pokušavao je ubiti i sebe, i to više puta, pa tako i nakon ovog nesretnog čina.
Očito je da zlo rata još traje. Čovjek koji pati od PTSP-a vuče tu svoju bolest, taj rak, kroz svoj život. Muči se svakodnevno, bori se sa samim sobom pritom izbjegavajući stresne situacije, jer svaka takva može biti kobna..
Takvim ljudima je potrebna pomoć. Duhovna pomoć. Jer samo Bog može izliječiti takav rak. Jer samo On može uliti nadu u te ljude. Jer samo Njemu ništa nije nemoguće. Zato treba moliti za te ljude. Treba moliti za naše branitelje koji su nam osigurali našu budućnost ograničavajući svoju. Treba moliti za sve ljude oboljele od PTSP-a.
Ovo je molitva koju je i sam Isus molio ( Isus je patio radi grijeha svih ljudi i za njihovo spasenje, a i oni pate radi ljudi i za ljude ) :
MILOSRDNI I LJUBLJENI OČE, TVOJA JE ŽELJA DA SE SVI LJUDI SPASE. POGLEDAJ DOBROSTIVO NA SVOGA ODBAČENOG SINA, OSUĐENOG DA PODNESE I PRETRPI MNOGA MUČENJA, ZBOG GRIJEHA TVOGA NARODA. POGLEDAJ I VIDI ŠTO JE GRIJEH UČINIO TVOJEM JEDINOROĐENOM SINU. PRIKAZUJEM TEBI SAV OVAJ NAROD, KOJI ŽIVI U OVIM BEZBOŽNIM, OPAKIM VREMENIMA, SVA MUČENJA, BOLI, ODBACIVANJA I PREZIRANJA TVOGA SINA ISUSA KRISTA ZA VJERU I DA STRPLJIVO PODNESU KUŠNJE DUGOTRAJNOG MUČENJA. NEKA ONI, PO MUCI TVOJEG JEDINOROĐENOG SINA, PRIVATE BORBU DO KRAJA. AMEN.
MUKO NAŠEGA GOSPODINA- UMNOŽI NAŠU VJERU!
PREDRAGOCJENA KRVI ISUSOVA- SPASI NAS! AMEN.

Rat je prošao. Završio je. No žalosno je što je uopće započeo. A posljedice su velike. Zato treba održavati mir u svijetu. A za mir u svijetu potrebno je da čovjek ima mir u duši. Jer zlo potječe od duševnog nemira. A mir u duši nam može dati samo dragi Bog. Kao što pokojni fra Slavko Barbarić kaže: ' Nositelj mira može postati samo onaj koji je u miru s Bogom i iz toga mira ima mir s ljudima oko sebe. Tko nije u miru s Bogom, ne može imati mir u srcu i ne može postati nositelj mira.'

Bez duše...

Ti što se čovjekom zoveš
Po svrsi svojega rada,
Što meso ljudsko režeš,
A dušu vidio nikada..
Ti što popravljaš hramove
Ljudske kada se ruše,
Ne shvaćaš svoju malenkost:
Ozdravljenje trebaju duše..

Ti se spasiteljem zoveš,
A duša ti iznad ponora visi..
Spašavaš ljuske ljudske,
A dušu dotaknuo nisi..
Pogledaj, dok nije kasno
Prazninu bića svojega..
Spašavaš tijelo bez duše,
A samo duša živi dovijeka..

Lourdes

Prošlog mjeseca imala sam priliku posjetiti prekrasno mjesto Marijina ukazanja: Lourdes. Išla sam sa zajednicom Vojske Bezgrešne koju čine divni ljudi.
Bilo je jako malo nas mladih, ali to nije smetalo niti nama, a niti starijim suputnicima. Dapače, oni su bili oduševljeni našom energijom, vedrinom, čak i našim ustrajnim, glasnim pjevanjem.
Zaista, to je bio prvi put da sam doživjela da nas starije osobe tijekom putovanja ne ušutkavaju, ne gunđaju na nas, već nas pohvaljuju i s radošću prihvaćaju naše glasne molitve, pjesme, pa čak i nekontrolirani smijeh.
I baš zato, što sam bila okružena tako dragim ljudima, baš zato je cijelo hodočašće, unatoč svim preprekama na putu i nevoljama koje su nas znale snaći, bilo prekrasno!!
Svećenici koji su nas vodili zaslužuju posebnu pohvalu: fra Ivan Bradarić, fra Ante Gašparić, fra Josip Blažević i fra Tomislav Cvetko. Njihove propovijedi bile su nadahnjujuće, a privatno su znali razveseljavati i zabavljati ljude. Svaki od njih je jedinstven, a opet su jednaki u ljubavi prema Bogu i ljudima i u spremnosti za pomoć svima, sa vječitim smješkom za potrebite. To su kvalitete prepoznatljive u franjevaca koji, po meni, imaju posebnu blagost u pristupu ljudima.
Posjetili smo mnoga svetišta, molili se mnogim svecima, tako da je putovanje bilo vrhunski ispunjeno i raznoliko.
Sami Lourdes bio je nešto neopisivo.. Ozračje je bilo ispunjeno dobrotom, srećom, ljubavlju.. Od misa, procesija svijeća, kupanja u posebnim bazenima sa Lourdeskom vodom, do posjeta mjesta krštenja, prve pričesti, življeja sv. Bernardice te mjesta ukazanja.. Sve je bilo poticaj približavanja Mariji i produbljivanja odnosa s Bezgrešnom.
To hodočašće ostavilo je poseban biljeg u meni i zahvaljujem Bogu i Mariji što sam mogla to doživjeti i preporučujem svima koji još nisu bili, da odu, jer takva se sveprisutna ljubav kod nas, nažalost, ne osjeća tako često..

Ljudska misao

'Samo jedna ljudska misao vrijedi više nego sav stvoreni svijet; zato je samo Bog vrijedan ljudske misli..'
SV. IVAN OD KRIŽA 22.07.2008. u 19:13 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.